Rasturanje stajnjaka u voćnjacima

     Čast svim organskim đubrivima ali, kroz dosadašnju praksu, ako želimo da nam voće i povrće dobro rađa, zaključio sam da je najbolje koristiti stajnjak. Naravno, pregorjeli, star barem dvije godine. U voćnjacima, na parcelama gdje nema visokog nivoa podzemnih voda, može se koristiti svake druge godine, na ostalim zemljištima svake treće, pošto mu je razgradnja sporija. U našim uslovima i tipovima zemljišta dovoljno je od 30-40 tona po hektaru. Za teža zemljišta dobri su konjski i ovčiji, jer imaju više azota, fosfora i kalijuma, a za lakša, goveđi i svinjski koji imaju više vode. Kokošiji ima najviše azota, fosfora i kalijuma, ali se mora razblažiti, inače voćke rastu do nebesa, upravo zbog velike količine azota.

      

      Ako su voćke mlađe stajnjak se može stavljati bliže sadnici, a prilikom sadnje, barem tri lopate treba staviti na dno rupe. Oko starijih stabala stajnjak se raspoređuje dalje od debla jer se korijenov sistem, tokom godina, razgranao sa obe strane debla.

     Najbolje je stajnjak rastresti po voćnjaku u jesen, od novembra. Tako će prije doći do razgradnje i usvajanja od strane biljaka, a time i dostupnosti hranjljivih materija u narednoj vegetaciji. Obavezno je zaoravanje stajnjaka jer će u suprotnom doći do isparavanja hranjljivih materija ako jesen i zima budu topliji. A to se zna dešavati posljednjih godina kada i u januaru temperatura zna da bude viša od 20 stepeni. U jesen se može dodati i stajnjak koji nije u potpunosti zreo ali se, kao  i zreli, mora zaorati. U tom slučaju zemljišne bakterije će ga razgraditi do proljeća.

       

      Blagodeti upotrebe stajnjaka su višestruke. Osim što popravlja strukturu zemljišta povećava i sadržaj humusa, pristupačniji je i zdraviji za biljke od vještačkih đubriva. Jeste upitno koliko je stajnjak sa domaćih farmi čist jer se domaće životinje, naročito na većim farmama, hrane koncentratima i hranom koja potiče od genetski modifikovane soje i kukuruza ali je i takav sigurno bezbjedniji od vještačkih miješanih i kompleksnih đubriva. Ova đubriva, naročito sa višim sadržajem azota, uništavaju zemljište, njegov kvalitet, ubijaju mikro-biološku aktivnost jer se nakupljaju nitrati, fosfati, kadmijum. Dolazi do onečišćenja podzemnih i površinskih voda, cvjetanja algi itd.

      Jesu prinosi veći ali zemljište postaje zavisno od njih. Nakon nekoliko godina zemljište je mrtvo. Sa stajnjakom taj proces mnogo je sporiji.

Što se tiče ostalih đubriva preporučujem zelenišno đubrenje. Prije rasipanja stajnjaka trava u redovima se zaore jer na taj način dolazi do njene brze razgradnje. Najbolje bi bilo da su to leguminozne biljke, djetelina, grahorica, lupina, koje fiksiraju atmosferski azot i daju ga voćkama na korišćenje, kao i neleguminozne kao što su uljana repica, facelija, italijanski i engleski ljulj, ječam. I korovi mogu da se zaoru. Ako ovako radite neće vam trebati mineralna đubriva ali kod nas malo ko ovako radi. Lakše je voćarima baciti herbicid po parcelama. Ali, ako je vlažnija godina biće i više tretmana herbicidima. Međutim, niko ko to radi ne vodi računa o zemljištu. A od njega sve počinje.

Dobro je oko voćaka stavljati i kompost, glistenjak, treset, ali su oni više pogodni za bašte i manje voćnjake jer za veće površine, malo ko ima dovoljne količine istih.  

1.